Autor:
Deja Koren (PET+)
Scenarij 1: opet imam jedno od onih bezveznih ranojutarnjih predavanja i da bih stigla moram krenuti na bus u 7.10. Ustajem u 6.40 i bezglavo trčim u kupaonicu, oblačim se i izlijećem iz kuće u 7.03. U tih pola sata budnosti želudac me više od 4 puta upozorio da je prazan, no ja ga spremno dočekujem s muffinom od čokolade i čokoladnim mlijekom koje kupujem na putu do tramvaja. U tramvaju halapljivo gutam taj mali muffin, dok me suputnici gledaju sa žaljenjem. Deja : glad – 1 : 0.
Scenarij 2: na fakultetu sam od jutra do mraka i jedina pauza koju imam je ona od 12:30 do 14 sati. S najboljom namjerom da odemo u menzu ručati nešto konkretno, pitam par kolegica idemo li zajedno. Jedna odlučuje da uopće neće ići na ostatak predavanja i da ide doma spavati, druga mora raditi seminar i odlazi u knjižnicu, a treća ide prvo na kavu, pa će prigristi nešto u fakultetskoj kantini. Pošto mi se ne da jesti sama, odlučujem i ja pojesti krišku pizze u kantini i ostatak slobodnog vremena provodim na kavi.
Scenarij 3: sva ponosna odlazim na posao, jer sam bila pametna i dan ranije pripremila kvalitetan ručak za dugi radni dan. No, šefovi su vrlo jasno dali na znanje da na poslu nema vremena za takve obroke, te su izbacili kuhinjski stol, a umjesto njega unijeli dva kompjutera i pripadajuće stolove. Sve i kad odlučim pojesti to što sam ponijela, jedem ispred ekrana i gotovo uvijek za vrijeme ručka pregledavam mailove i Facebook i po završetku s tim završavam i s ručkom, potpuno nesvjesna činjenice da sam pojela svega par zalogaja.
Scenarij 4: dogovor je da će prijateljica doći po mene u 22 h kako bismo izašle van i proslavile rođendan druge prijateljice. Sad je 20.15 i u glavi računam kako imam sasvim dovoljno vremena za sve, no u 21.45 završavam sa sušenjem kose, brzinski se šminkam i istrčavam iz kuće. O ne, opet nisam jela! Ma nije bed, na povratku kući (negdje oko 3h ujutro) svratit ćemo na kebab i problem riješen.
Vjerujem kako u ovim situacijama nisam sasvim sama i da veliki broj ljudi proživljava barem jedan od navedenih scenarija svaki dan. I dok nas je većina svjesna kako takav način prehrane nikako nije dobar, brzo nalazimo izliku i svu krivicu svaljujemo na ovaj ubrzani tempo života u kojem je sve postalo važnije od osnovnih fizioloških potreba. No, rijetki među nama su spremni suočiti se s činjenicom da je taj ubrzani tempo života naš vlastiti izbor. Naravno da se ranojutarnja predavanja neće ukinuti samo zato što ja ne uspijevam doručkovati. Ali, ono što mogu učiniti jest to da navečer televiziju gledam pola sata kraće, te tih pola zamijeniti tridesetominutnim kvalitetnim doručkom. Ili, odlučiti kako ne moram uvijek ručati okružena s još nekoliko ljudi, te da je sasvim ok jesti sama.
Da vas pitam nešto: koliko vremena prije spavanja provedete razmišljajući što ćete obući sutra na posao? Ako ste slični meni, dobrih 10-15 minuta. A sad, koliko vas prije spavanja razmišlja o tome što će sutra jesti? Ja, nažalost, jako malo. Nedugo sam počela dosta intenzivno razmišljati o tome i posramila sam se kako sam mnoge druge stvari proglasila važnijima od toga da si pripremim zdravi obrok i da ga pojedem u miru, bez ikakvih distrakcija i odgađanja zbog nečeg drugog. Budimo realni – neće se desiti kataklizma ako slanje maila odgodim za 20 minuta i pojedemo svoj obrok kako spada.
Od praznih kalorija koje bez razmišljanja unosimo kako bismo kratkoročno zamaskirali taj ružan osjećaj gladi, naše tijelo ima koristi samo privremeno. Iako se u prvi čas osjećamo sitima i sretnima što je ono neugodno kruljenje želuca nestalo, vrlo brzo se stvari vraćaju na početak, jer hrana koju smo unijeli sadrži premalo tijelu potrebnih tvari. Kada se govori o hrani, danas se dosta često može čuti za glikemijski indeks, koji zapravo predstavlja mjeru brzine i intenziteta povišenja razine glukoze u krvi nakon konzumiranja određene hrane. Hrana s visokim glikemijskim indeksom vrlo brzo podigne razinu glukoze, ali je i isto tako vrlo brzo snizi, te se zbog toga glad vraća, dok je s hranom niskog GI obrnuta situacija. Iako obožavam krafne, odustala sam od navike da mi to bude jedino što doručkujem, te sam je zamijenila jabukom i zdjelicom cjelovitih žitarica. shvativši kako dosadašnjim ponašanjem baš i ne pridonosim zdravlju, nedugo sam donijela odluku kako ću svoju prehranu pomaknuti visoko na ljestvicu svakodnevnih prioriteta. Osim na glikemijski indeks, počela sam obraćati pažnju i na to da jedem što raznovrsnije i u više manjih obroka. Iako mi se u početku činilo vremenski zahtjevnim i kompliciranim brinuti i o vrsti hrane i o tome da jedem 5 puta dnevno, već nakon tjedan dana staro nezdravo ponašanje zamijenila sam zdravijim navikama koje me čine sretnijom.
Naše je tijelo sposobno iznimno dugo podnositi da ga se loše tretira, no nažalost dođe i trenutak kad mu takav tretman dozlogrdi, te se okrene protiv nas iskazujući svoju ljutnju bolestima. Nemojmo čekati da nas mobilizira taj trenutak, već učinimo danas sve što možemo da ga odgodimo što više možemo. Pridajmo veću pažnju onome što jedemo i kad jedemo, jer kasnije nam taj trud može biti posve uzaludan.
