Nastavlja se program 37. salona mladih. U povodu vrlo zanimljivog rada izloženog na Salonu mladih, razgovaramo s autoricama, s dvije hrvatske likovne umjetnice, Miom Maraković i Anđelom Zanki.

Trenutno izlažete rad na Salonu mladih, koji je nastao u suradnji s kolegicom Maraković, na izložbi u HDLU.

-Tako je. Na 37. Salonu mladih „Pao sat u bunar“ izlažemo zajednički koncept koji je predstavljen kroz ambijentalnu instalaciju. Koncept rada bavi se percepcijom poimanja vremena.

 Posjetitelji hvale Vaš rad.

-Posebno nam je interesantna činjenica da je naš rad dobio izuzetno raznolike interpretacije od strane posjetitelja  što smatramo zanimljivim . Ove raznolike perspektive ne samo da obogaćuju naš rad, već mu dodaju novu dimenziju i vrijednost, čineći ga dinamičnim i fluidnim u svom izrazu. Svaka interpretacija doprinosi kontinuiranom razvoju i transformaciji, čime ono neprestano evoluira u skladu s percepcijama i iskustvima posjetitelja. Konkretno, struka i šira publika imaju svoje viđenje rada koje je koherentno u svojoj srži, što dodatno naglašava njegovu univerzalnu privlačnost i sposobnost da rezonira s različitim auditorijima.

Kako je nastajao zajednički rad ?

-Kroz dugogodišnje osmišljavanje raznih umjetničkih koncepata nastao je i zajednički rad “Tao Box” kojeg smo prvi put uspjele predstaviti javnosti. Izuzetno nas veseli što je baš ovaj rad predstavljen na 37. Salonu mladih. Tijekom diplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti, počele smo stvarati zajedničke koncepte koji su uglavnom ostali zabilježeni u zajedničkim mapama na računalu. Naša poruka je bila iznimno bliska samostalnim radovima, ali pristup izvedbi drugačiji. Fuzijom dvaju različitih likovnih pristupa i istoj niti vodilji koncepta shvatile smo da obje imamo potrebu stvarati izazovne ambijentalne instalacije prenoseći snažne poruke javnosti. Rad “Tao Box” samo je jedan od radova koji će biti predstavljen javnosti.

Što je ključna karakteristika izloženog rada?

-Glavna karakteristika koncepta rada “Tao Box” je proces, privatnost, apsurd vremena, prazan i (pre)natrpan prostor u (bez)vremenu, doživljaj sadašnjeg trenutka i mogućnost percipiranja istog. Kroz proces nastanka tekstualnog i auditivnog zapisa unutar umetnutog box-a na određeno vrijeme smo kreirale svoj prazan prostor mogućnosti, igre, slobode pa makar ona bila samo iluzija vremena koje je stala na trenutak. Tekstualni i audio zapisi  vremenski se ne podudaraju kako bi ukazale na apsurd zadanih vremenskih okvira koji nas u velikoj mjeri uvjetuje. Ovaj rad poziva na mogućnost oslobođenja od ograničavajućeg stiska logike vremena. 

Miroslav Pelikan