Autor:
Jasminka Kovačević
[email protected]
Zagrebački velesajam u jesen 1991. godine bio je mjesto gdje su dovođeni “sumnjivi” građani, uglavnom Srbi, koji su ondje ispitivani, maltretirani, mučeni, nekoliko ih je i ubijeno. Iz paviljona 22 “sumnjivci” su odvođeni na Pakračku poljanu, gdje su ponovno maltretirani, češće ubijeni. Oni s više sreće prisilno su odvođeni u Gospić gdje su bili “pod istragom”.
O djelovanju Tomislava Merčepa, tadašnjeg zapovjednika postrojbe koja je bila raspoređena na područje Pakračke poljane, pod pritiskom Europske unije pokrenuta je sudska istraga. Kao što je poznato, Merčep je zatvoru, a koga će onamo još povući, može se tek naslućivati. O zločinima na Pakračkoj poljani, pa i u paviljonu 22 javnost premalo zna. Redatelj Nenad Puhovski snimio je dokumentarni film još prije osam godina – Hrvatska televizija nijednom ga nije ga prikazala, komercijalne televizije također nisu pokazale zanimanje za tešku priču.
Na ZagrebDoxu dokumentarac Paviljon 22 prikazan je sinoć, drugi put otkako je nastao. Javnost je dobila priliku doznati barem nešto više o tome što se toleriralo daleko od ratišta. Jer Zagreb te 1991. godine nije bio ugrožen kao većina drugih hrvatskih gradova, nije bombardiran, niti je u njemu itko stradao pogođen iz snajpera.
Silovana 19 puta i ubijena nesretnim slučajem
O paviljonu 22 u dokumentarcu govore i neki od sudionika sramotnih događaja, visoki policijski i državni dužnosnici. Većina ih je uvjerena da se drukčije nije moglo s obzirom na to da se zemlja našla iznenada u ratu. Pojedine poznatije zločine poput zlostavljanja i silovanja Marine Nuić protumačili su kao nesretni slučaj. Tek da podsjetim, riječ je o djevojci koja premlaćena i silovana 19 puta a potom odvedena na Pakračku poljanu, gdje je također zlostavljana i ubijena. Za zločin su mnogi znali, u njemu su mnogi i sudjelovali, no o njemu su šutjeli.
Više “sreće” imao je Vasilije Kovač, bivši oficir Jugoslavenske narodne armije kojega je iz zagrebačkog stana odvelo nekoliko mladića, pripadnika rezervnog sastava policije. Preživo je istragu. U filmu je svjedočio kako kada su mu rekli da pođe s njima, nije se ni protivio jer su mu svaki trenutak trebala doći djeca. Strahovao je da oni stradaju.
Zdravko Tomac o šutnji SDP-a
Zdravko Tomac, sveučilišni profesor, kao SDP-ovac i tada visoko pozicionirani političar tadašnju pa i kasniju šutnju u filmu objašnjava činjenicom da su zbog postojanja Vlade demokratskog jedinstva u kojoj su zajedno bili i HDZ i SDP upleteni svi. Tako nitko nije imao previše volje kopati po ružnoj prošlosti. Nije to učinila ni vlast koja je došla 3. siječnja 2000. godine.
– Film sam napravio zbog srama jer sam Zagrepčanin, a to se događalo u mome gradu – rekao je sinoć Nenad Puhovski. – Najstrašnije stvari nisu u filmu, stavio sam samo ono što se može dokazati iz najmanje dva izvora.
Nenad Puhovski tom se temom više nema namjeru baviti. Prepušta je mladima, ali i ljudima koji bi joj se trebali posvetiti na drukčiji način, kako je rekao, “kvalificiraniji”.
