ZILIK (Zimska likovna kolonija) predstavlja jedinstven spoj umjetnosti i humanosti kroz rad akademskih umjetnika koji svake godine u siječnju provode tjedan dana s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi kako bi oplemenili njihov život uspostavljanjem pozitivnog odnosa prema umjetnosti. Djeca na taj način proširuju vlastite obzore, obogaćuju iskustva i spoznaje, razvijaju slobodu mašte i izražavanje doživljenog, što znatno pridonosi stvaranju pozitivnog odnosa prema vanjskom okruženju.
Od osnutka ZILIK-a 1974. godine kroz koloniju su prošle na stotine umjetnika. Na ZILIK-u su sudjelovali najeminentniji hrvatski likovni umjetnici i umjetnice XX. stoljeća među kojima su Miroslav Šutej, Ivan Kožarić, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ivo Šebalj, Vasilije Josip Jordan, Nives Kavurić-Kurtović, Marija Braut, Jadranka Fatur, Ljerka Njerš, Branka Uzur, Dubravka Babić, Josip Diminić, Kosta Angeli Radovani, Šime Vulas, Predrag Goll, Ljubomir Stahov, Ivica Antolčić, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković Croata, Ivan Večenaj, Mijo Kovačić kao i mnogi drugi koji su svojim prisustvom i stvaralaštvom doprinijeli radu Doma za djecu Vladimir Nazor u Karlovcu, danas Centru za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor.
48. ZILIK počinje u ponedjeljak 24. siječnja 2022. i to Malim ZILIK-om koji otvaramo u 10 sati likovnom radionicom magistre edukacije likovne kulture Mirele Blažević pod nazivom “Slikarska kuharica”. Svečano otvorenje 48. ZILIK-a ove godine obilježavamo izložbom akademskog slikara Željka Subića pod nazivom “Vagoni – bilješka u vremenu” u ponedjeljak 24. siječnja u 19:30 sati u Gradskom kazalištu Zorin dom. U utorak 25. siječnja će akademska slikarica i kiparica Andrea Cihlar održati dvije različite radionice: prijepodnevnu radionicu pod nazivom “Reljefi i konstrukcije” i poslijepodnevnu radionicu pod nazivom “Slaganje objekta”. Srijeda 26. siječnja rezervirana je za magistra grafike Matka Antolčića koji će održati radionicu pod nazivom “Veseli zoološki vrt”. U četvrtak 27. siječnja dolazi nam akademski slikar Damir Facan-Grdiša koji će s djecom izvesti radionicu pod nazivom “Basne”. Mali ZILIK zatvaramo radionicom akademske slikarice Ivane Barišić Tomšić koja je za petak 28. siječnja osmislila radionicu “Ja volim, ja želim…”.
Svijet kakvog poznajemo i život koji živimo već treću godinu zaredom dvije su posve različite dimenzije. Umjetnici koji intuitivno i duboko osjećaju promjene unutar sebe samih, ali i okoline koja ih okružuje referirali su se i na elementarnu pojavu koja je zahvatila cijeli svijet reflektirajući pritom mikro i makro promjene i obrađujući ih na sebi svojstven način.
Željko Subić od samih početaka istražuje, te kroz vlastite promjene traži odgovor na pitanje tko smo i koja je naša uloga u svijetu, a prirodno okruženje njegovog životnog istraživačkog poduhvata je područje slikarstva. Subić se u svojim slikama često fokusira na motive i elemente koje većina uzima zdravo za gotovo. Naime, u užurbanom svijetu, opterećeni brojnim obavezama, mnoge sitnice previđamo te ih, smatrajući posve nevažnima, propuštamo percipirati kao likovnu senzaciju. U trećem povratku temi vagona, autor motiv svodi na okvir za kolodvorske listice koje, pak, zamjenjuje općepoznatim znakovima i simbolima.
Željko Subić odabire krupni kadar s pretincem koji postaje podloga za osobnu interpretaciju i komentar na svijet u kojem živimo. Krajnje minimalistička i pročišćena interpretacija suvremenog svijeta otvara neograničenu mogućnost višeznačnog tumačenja prikazanih simbola i znakova. Primjerice, ranije radove “Prazan u domovinu” i “Nepoznat opasan teret” iz 2016. i 2017. godine možemo tumačiti kao ukazivanje na iseljavanje i opustošenost vlastite zemlje – gašenje tvornica, industrije, obrta tj. umiranje iznutra, dok radovi nastali u vrijeme pandemije govore o limbu u kojem živimo već treću godinu zaredom. Stalno se vrtimo u krug (znak repeat), životi su nam stavljeni na čekanje (znak stop ili stand by) i nema naznaka svjetla na kraju tunela. Osim neminovnih konotacija svjetske pandemije, Željko Subić se u svom radu referira i na ključne odrednice suvremenog života poput nekontroliranog konzumerizma (znak XXL), radikalnog prelaska u virtualni svijet koji je dokinuo stvarna druženja i putovanja, te ih zamijenio uploadanjem i downloadanjem sadržaja, a možda ponajviše zabrinjava činjenica da se ljudska komunikacija svela na emotikone i skraćenice (znak “smajlić”) čime se u potpunosti izgubilo bogatstvo vokabulara, ali i razmjene ideja, izražavanja stavova, mišljenja i emocija. (iz predgovora Sonje Švec Španjol)
O autoru:
Željko Subić rođen je 14. travnja 1949. u Osijeku. Najranije djetinjstvo proveo je u Erdutu, Začretju i Petrinji. Godine 1956. obitelj je doselila u Novu Gradišku, gdje Subić završava osnovnu školu i gimnaziju. Studij likovnih umjetnosti završio na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu (1970.) i diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (u klasi Ismara Mujezinovića, 1976.). Još kao gimnazijalac, s Antunom Maračićem, priredio je svoju prvu izložbu (Centar za kulturu, 1966.). Izlagao na četrdesetak samostalnih i na više od šezdeset skupnih izložbi u domovini i inozemstvu.
Radni vijek proveo radeći kao profesor likovne umjetnosti u SŠC-u (Srednjoškolski centar) i gimnaziji u Novoj Gradiški. Prigodom obilježavanja četrdesete obljetnice umjetničkoga stvaranja priređena mu je retrospektivna izložba (Gradski muzej – Dom kulture, Nova Gradiška, 2007.), kojom prigodom tiskana i monografija, dr. Bogdan Mesinger, „Priča o Željku Subiću“ (2008.), u kojoj autor daje valorizaciju i cjeloviti uvid u njegovo (dotadašnje) umjetničko stvaralaštvo. Željko Subić živi i stvara u Novoj Gradiški.
