Autor:
Denis Giljević
[email protected]
Dvanaest nominacija za Oskara, sedam za Zlatni globus (od jedne je nagradu već iskovao Colin Firth), 14 za BAFTA-u… Kad sam se pakirao za kino, učinilo mi se da taj teret vreće pune nominacija na plećima nosim ja, a ne film Toma Hoopera. Jer, što očekivati od natjecatelja koji se unaprijed proglašava favoritom prvenstva? Nerijetko se taj osjećaj naziva – razočaranje.
Blage veze nemam niti želim predviđati koliko će kipića i statua u šetnji festivalima zdipiti Kraljev govor, ali bi kod gledatelja trebao pokupiti podosta nagrada u kategoriji dobrog filma, od režije, scenografije, pa do kraljevskih izvedbi Colina Firtha, Helene Bonham Carter, Geoffreya Rusha… Priča temeljena na stvarnim događajima o vojvodi od Yorka koji će (morati) postati kraljem Georgeom VI možda jest već stoput viđena priča o skrivenom talentu kojeg će uporni i srčani trener dogurati do titule šampiona, o Danskoj koja spletom okolnosti postaje europskim nogometnim prvakom – usporedbe možete nizati unedogled – ali je ispričana na smislen, dirljiv, ali ne i patetičan način.
Vojvoda od Yorka, princ Albert ili – za frendove i obitelj – Bertie (Colin Firth), od malih nogu ima problem sa mucanjem zbog maltretiranja u najranijem djetinjstvu, čijem rješavanju njegov bogomdani položaj u engleskoj kraljevskoj obitelji nikako ne ide u prilog. Naprotiv, s obzirom na sve veću prisutnost novih medijskih igračaka, radija i filmske vrpce, te pritiska javnosti koja od stanara Buckinghamske palače i ne očekuje drugo nego da se slikaju i drže govorancije, problem može samo eskalirati. Nakon što je prošao niz tretmana kod starih prdonja s doktorskim diplomama koji mu uglavnom savjetuju pušenje (jer opušta mišiće grla) ili ga liječe pretpotopnim metodama, čitanjem s ustima punim pikula (na sličan se način mucanja navodno riješio Demosten), princ kojemu još ni u primisli nije da mu kruna visi nad glavom spreman je dići ruke od svega. Na nagovor svoje brižne žene Elizabete (Helena Bonham Carter), kasnije poznate i kao Kraljica majka, Albert će dati priliku neostvarenom glumcu, Australcu Lionelu Logueu (Geoffrey Rush) koji se specijalizirao za ispravljanje govornih mana na nekonvencionalan način.
Iako filmom defiliraju pripadnici kraljevske obitelji i političkog establishmenta tog vremena, u Kraljevom govoru buran politički i povijesni kontekst dobio je sporednu ulogu. Tmurnu i tjeskobnu političku zbilju, u kojoj mu stariji brat i kralj kratkog vijeka Edward VIII (Guy Pearce) uopće ne haje za kraljevske dužnosti te izaziva ustavnu krizu svojom namjerom da se oženi razvedenom Amerikankom Wallis Simpson, a Hitler na vrata Europe kuca mashinegewehrom, Tom Hooper više je ilustrirao guranjem radnje u sumorne zatvorene prostore koji, i kad se radi o palačama, ne djeluju nimalo raskošno, a mnogo manje guranjem povijesnih činjenica pod nos. S obzirom na svojevrsni “neću politiku u svoju butigu” pristup, kritike o brutalnom iskrivljavanju povijesti (odnos s Churchillom kojem je u stvarnosti miliji bio Edward) mrvicu su pretjerane s obzirom da se iz par scena teško stječe dojam povijesno neutemeljene naklonosti ili prisnosti. Prije bi se reklo da dojmovi izostaju. Možda su mogli izostati i sporni kadrovi, pa ne bi bilo ni prašine.
Ono na što je Hooper usredotočen svim svojim redateljskim bićem su gotovo isključivo “doktor” i njegov pacijent, običan čovjek i budući kralj, na čijem odnosu marljivo (g)radi cijeli film koji započinje s dva protagonista, dr. Logueom i vojvodom od Yorka, i završava s njima, samo što oni taj kraj dočekuju kao Lionel i Bertie. Iako Albert u početku Logueu ne dopušta da dira njegove kraljevske krugove povremeno iskaljujući i kraljevsku bahatost i najobičniji bijes na svom liječniku, Lionel će, podsjećajući na svakom koraku Alberta da je prije svega čovjek, inzistirati na prisnom odnosu i međusobnom povjerenju ne zato da bi se uvukao u kraljevsku palaču na ulaz za poslugu nego zato što to smatra osnovnim preduvjetom izlječenja. Hooper s puno duha ocrtava mukotrpnu psihološku borbu tijekom koje će Lionel prihvatiti činjenicu da ulogu života neće odigrati na kazališnim daskama, a Albert, vojvoda od Yorka i budući kralj, steći samopouzdanje i nadvladati strahove kojima je mucanje tek posljedica. Kruna svega bit će neraskidivo prijateljstvo koje, sudeći prema filmskom prikazu, u najmanju ruku teži kao i prava kruna.
Iako dojmljivih scena u kojima se dva svijeta čas sudaraju a čas susreću ne manjka, po emotivnom naboju u portretiranju odnosa kraljevsko mjesto zauzima obraćanje u kojem Lionel stoji ispred Georgea VI za mikrofonom i vodi ga kao dirigent filharmoniju. U trenutku kad kralj baci pogled na riječi “u ovom teškom času”, početak devetominutnog govora kojim će naciju pripremiti za neminovni rat s Njemačkom, gledatelj se grčevito hvata za stolicu jer biva naprosto uvučen u napetost teškog časa – ali ne za jednu naciju nego za našeg kralja koji prvu veliku pobjedu mora izvojevati nad samim sobom.
Iako ne pretjerano intrigantan, Kraljev govor je lijepo sročena ljudska priča koju je Tom Hooper uglavnom izveo bez zamuckivanja. A to je više nego dovoljno za održavanje nade u poneki govor na predstojećim dodjelama.
