Akademski slikar iz Osijeka, zaposlen u Vukovaru, Zoran Šimunović, svakako je jedan od najistaknutijih pripadnika srednje generacije suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, autora je kompleksnog opusa, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama.

Gdin Šimunović, maksimalno ste angažirani na novom ciklusu ulja na platnu Je li astronautima potrebna umjetnost.

-S obzirom na to da djela dobivaju imena isključivo po ciklusima tako sam se sada fokusirao na ciklus JE LI ASTRONAUTIMA POTREBNA UMJETNOST.
Fokus ovog ciklusa je promišljanje o umjetnosti na poljima gdje nije nužna, gdje je na prvu, možda čak i nepotrebna.

Mišljenja sam da je umjetnost prisutna u svim sferama ljudskog djelovanja i da je na neki način potrebna svima. Ovo se ne odnosi samo na slikarstvo već na sve grane umjetnosti. Svima nam je poznato da je glazba kao umjetnički izražaj sveprisutna u svakodnevnom životu te me zanima da li je ista stvar i s ostalim granama umjetnosti. U ciklusu mi nije cilj postaviti umjetnost kao nezaobilaznu temu bez koje stvari ne funkcioniraju već naglasiti da je umjetnost sveprisutna i da bez nje ne možemo, htjeli li se mi oduprijeti joj ili ne…ona je tu. Naravno da ovoj temi ne pristupam sa znanstvenog gledišta već kao i do sada na platnu ispoljavam svoje viđenje utjecaja umjetnosti na svakodnevni život pa i na znanost. I u ovom ciklusu ostajem vjeran svom rukopisu s prepoznatljivim humorom i određenom dozom blesavosti, s naravno, izraženim koloritom.

Isključivo veliki formati platna. Što je tako privlačno u njima?

-Kod mene vlada određena opsesija velikim formatima, jednostavno nemam racionalnog objašnjenja zašto je to tako, jednostavno rad na velikom formatu me ispunjava i na njemu se mogu najbolje izraziti. Kako smo u prijašnjim intervjuima najavili da se javlja želja za promjenom formata, došao je na red i na to. Trenutno stvaram na formatu 180×150 cm iako se još uvijek držim i kvadratnih formi 1,5×1,5 m i 3×3 m.
Za mene je format jako bitan jer se ciklusi vežu za njega pa mu ostajem vjeran godinama. To ne dolazi slučajno. Upravo zbog toga su u zadnjem ciklusu sva djela naslikana u formatu 1.5×1,5 m i tako da svako djelo može funkcionirati zasebno, ali spajanjem više djela možete dobiti jedno neograničeno veliko umjetničko djelo. Tako, pružam mogućnost i svojim kolekcionarima da izraze svoju maštovitost i da si sami slože djelo kakvo žele.

Dojma sam da svaka slika u novom ciklusu ima dominantnu boju.

-Istina. Trudim se da su ciklusi prepoznatljivi po određenoj boji. Boja u tom kontekstu označava pojedini ciklus te kao takva ne utječe na samo djelo već označava cjelokupni ciklus.

Vaš je kolor izrazit ali i odmjeren.

-Odmjeren kolorit i gusto znakovlje odlike su mog slikarstva. Možete ih doživjeti i kao misteriozne karte koje vas vode u labirinte vlastitih sjećanja zapravo onih koji se s veseljem sjećate, a koja su potonula u zaborav.
Kolorit je nešto što unutar mene. Tako se osjećam…to sam ja i to je ljubav prema stvaranju, zapravo ljubav prema umjetnosti.
Osobno pretačem sebe na platno kroz boju stoga ona postaje osobna.

Vaše su slike prepune simbola. Što je ključ za razumijevanje Vaših hijeroglifa?

-Da, slike su zaista prepune simbola, ali smatram da ih je vrlo jednostavno razumjeti.
Ključ za razumijevanje je povratak u djetinjstvo svakog promatrača slike ili pomisao na nekakvu sitnicu koja mu je draga i koja ga uveseljava. Nebitno je da li se radi o torti/kolaču, nekakvoj igrački iz djetinjstva, kućnom ljubimcu…bitno je da su to stvari koje ga svakodnevno okružuju najčešće u njegovu domu i koje ga čine sretnim. Radi toga su moje slike nešto s čime se ljudi mogu lako povezati i poistovjetiti, jer svi smo mi duboko u sebi vezani za nekakav predmet, vezani za svoj dom.

Istodobno često slikate svakodnevne predmete u tajanstvenom kontekstu?

-Istina.

Najbolji odgovor na ovo pitanje daje dio osvrta povjesničarke umjetnosti Anite Ruso:

– Na prvi pogled apstraktan, rukopis Zorana Šimunovića zapravo apsorbira apstrakciju u figuraciju. Radeći u prostoru svog doma on običnim, svakidašnjim predmetima na vrlo jednostavan i nepretenciozan način daje auru umjetničkog. Ti predmeti su važni jer su zaokupili umjetnikov um i njegovo stvaralaštvo, važni su jer su zabilježeni kao artefakti jednog postojanja. Igračke su postale opetovana opsesija na Šimunovićevim platnima: gumena patkica, drveni konjić za ljuljanje, ili onaj na kotačićima, rozi nosorog koji neodoljivo podsjeća na “balonaste” figure Jeffa Koonsa, plišani medvjedići… Ponekad su dvodimenzionalni, a ponekad se kao spomenuti koonsovski motiv “napušu” do trodimenzionalnosti

Što je još novo u atelijeru?

-Svakako se radi na novom ciklusu. Format se povećao, ali rukopis je ostao isti.
Što se tiče prostora kao atelijera on je završen ove godine i djelom je financiran od Ministarstva kulture kroz projekt potpora vizualnim umjetnicima u 2019 godini.
Kao što sam već spomenuo dimenzije platana su se povećale, kolorit se promijenio a sve ostalo će te vidjeti na nadolazećim izložbama i djelom prilogu ovoga teksta.

Planovi, izložbe, monografije..?

-Ova godina je kako za sve tako i za mene specifična te je teško išta planirati. U ovoj godini će biti realizirana izložba u Galeriji Krševan u Šibeniku koncem mjeseca rujna. Također je u planu u idućoj tj. 2021. godini realizirati 2-3 samostalne izložbe od kojih su dvije već potvrđene. Naravno planovi za inozemstvo koji su se ove godine izjalovili zbog novonastale situacije se odgađaju do prve prilike i njihove realizacije. Za monografiju je još rano zato što bi volio da se obuhvati 15 godina rada provedenih na likovnoj sceni.

Miroslav Pelikan