Razgovor vodila: Krešimira Gojanović
Alfrede, nedavno (4. kolovoza 2021.) u galeriji kvART u Westgate Shopping City-u otvorena je tvoja ”Retrospektiva 1991. – 2021.” povodom 30 godina tvog umjetničkog djelovanja na hrvatskoj likovnoj sceni i može se pogledati do 29. kolovoza. Koliko je radova izloženo, u kojim tehnikama, iz kojih ciklusa? Koji motivi prevladavaju u tvom slikarstvu?
– Izloženo je 38 radova, u raznim crtačkim tehnikama (uljni pastel, ugljen, različiti oblici tuša, sepija), slikarskim (ulje na platnu, akvarel, kombinirane tehnike tuša i akrila na papiru i platnu), grafičkim (monotipija) i ostalim (kolaž, tuš i sepija na platnu), iz raznih perioda od 1991. godine, od vremena kad još nisam bio student ALU do danas. Tu imate pejzaže, vedute, portrete i autoportrete. Ali s obzirom na to da sam ja radio puno toga na razne način kroz više od 30 godina, puno toga još treba obraditi, npr. moje aktove, simbolističke i nadrealne kompozicije, erotske radove, knjige umjetnika i masu toga drugoga. To čeka neku narednu sveobuhvatniju monografiju (prva je izdana 2014. godine) i veću retrospektivnu izložbu. Što se tiče ove izložbe, jako sam sretan što sam pozvan da predstavim svoj dugogodišnji rad na ovako impozantnoj lokaciji kao što je novootvorena umjetnička galerija Westgate Shopping City-a, koji je najveći trgovački centar ne samo u RH, već i u Europskoj uniji.
Jedan si od najnagrađivanijih domaćih umjetnika, vrlo aktivan i u promociji hrvatske likovne umjetnosti u svijetu kroz različite inozemne žirirane izložbe na kojima si sudjelovao i na njima dobio brojne nagrade i priznanja. Koje su tebi osobno nagrade, odnosno priznanja posebno dragi i koje inozemne suradnje bi istaknuo kao značajne za tvoj rad?
– Meni je to zaista teško reći jer su vrlo različite i dobivene za različite stvari od potpuno različitih organizacija, ustanova, komisija i država. Imate tu od državnih odličja i nagrada (npr. Brazil i SAD) i čisto umjetničkih (npr. u Kini, Grčkoj, Pakistanu i drugdje). Godišnja nagrada HDLU Zagreb za 2016. godinu je jedina umjetnička nagrada koju sam dobio u RH, a s obzirom na to da sam ja rođen, školovan i djelujem u RH, to mi je svakako bitno.
Prepoznat si i kao predstavnik modernog europskog slikarstva tušem, unutar kojega povezuješ zapadnjačku modernu umjetnost s tradicionalnom kinesko-japanskom kaligrafijom i istočnoazijskom tehnikom tuša, na neki način težeći ka tome da povežeš istok i zapad kroz kulturu i umjetnost. Usavršavao si se i na tokijskom sveučilištu Gakugei, donoseći te utjecaje i u hrvatsku likovnu umjetnost i proširujući naše razumijevanje drugih kultura. Što te privuklo istočnjačkoj umjetnosti, po čemu je njihov tradicionalni izraz i pristup različit od našeg?
– Pa to je nekako sve došlo spontano, od samih početaka. Ja još dok sam učio pod okom svoga djeda, tamo krajem 1980-tih, vidjele su se morfološke naznake koje pokazuju osjećaj za ritam punog i praznog i sažimanje (sintezu) mnoštva vizualnih informacija. Prva (a i kasnija) osvještavanja dolazila su od mentora i promatrača mojih uradaka. Sve se razvijala polako i organski. Na akademiji, kad sam krenuo intenzivno raditi, a bilo je vremena /npr. 1993./1994. godina/ kad sam radio i po noći, sve se pokazalo jasnim i u tome sam imao potporu. Nisam baš previše razmišljao što to znači i kakav je širi kontekst. Kasnije je postalo jasno da ta čistoća, jasnoća, smisleni minimalizam umjetnosti dalekog istoka (poglavito Japana) ima neku korelaciju s mojim crtežima. Onda sam počeo više razmišljati, pa i pisati kratke članke.
Postoje li mentori i učitelji koji su posebno utjecali na tebe i koje bi želio istaknuti? Postoje li likovni kritičari koji su popratili tvoj rad i s kojima si kvalitetno surađivao, kod nas i u inozemstvu? Kakva je danas općenito likovna kritika u Hrvatskoj kada je u pitanju prepoznavanje rada i dosega suvremenih živućih umjetnika?
– Naravno. Važnost svojeg djeda jednostavno ne mogu prenaglasiti. Njegov vlastiti rad usprkos nekim pokušajima još niti izdaleka nije obuhvaćen, analiziran i valoriziran. Na ALU tu su bili Matko Peić, Nikola Koydl i ostali. Slikarski uzori iz povijesti umjetnosti su priča za sebe, ima ih od Japana, preko Rusije do Amerike. Od naših povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara u lijepom sjećanju će mi ostati Mladen Muić, Ive Šimat-Banov, Stanko Špoljarić, Ante Vranković, a tu su i naravno (pisali su o mome radu) Nikola Albaneže, Enes Quien, Vlado Bužančić i ostali (popis je poduži).
Iza tebe je dug umjetnički put i veliki trud. Naša generacija koja se formirala devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme rata u Hrvatskoj, pripada generaciji tzv. ”srednjaka” i sa žaljenjem možemo primijetiti da su mnoge kolege kroz vrijeme naprosto nestali s likovne scene, što je općenito trend u hrvatskoj likovnoj umjetnosti da sve više likovnih umjetnika napušta struku, nekad već i par godina nakon diplome na umjetničkim akademijama. Što je tebi pomoglo da tako dugo ostaneš aktivan u struci, usprkos vrlo teškim radnim uvjetima u kojima danas stvaraju hrvatski likovni umjetnici?
– Da, žalosno točna opservacija stvarnosti hrvatskih likovnih umjetnika. Barem onog dominantnog dijela. Što je meni pomoglo? Hmmm…puno toga, ali s jedne strane tu je beskonačno jaka odluka unutar samog sebe da neću odustati što god bilo (a to sam sam sebi rekao kad sam se odlučio profesionalno baviti umjetnošću, da mogu malo zastati, pauzirati, ali ne i odustati!), a s druge strane ako je čovjek umjetnik ”po rođenju”, onda i ne može odustati jer unutarnja nužnost, ta potreba za stvaranjem, čovjeka goni da ide dalje.
U Hrvatskoj političari u pravilu nemaju sluha za probleme umjetnika, i posebno onih likovnih, čiji rad je specifičan i po tome da u većini državnih galerija i muzeja umjetnici nisu honorirani za svoje izložbe i umjetnički program koji pružaju kulturnoj publici. Nekada su domaće galerije i muzeji otkupljivali djela domaćih likovnih umjetnika, a danas toga gotovo više i nema. Neke strukovne udruge umjetnika stalno ističu ove probleme pred Ministarstvom kulture i medija, kako nam je struka potpuno podcijenjena i obezvrijeđena. Koje bi ti istaknuo probleme likovnih umjetnika, a s kojima si se do sad suočavao i koje mjere s državne razine bi po tebi mogle pomoći likovnim umjetnicima u Hrvatskoj?
– Problemi koji nas tište je egzistencijalna nesigurnost i rasplinjavanje svakog društvenog statusa. Veliki broj akademskih umjetnika je u vrlo teškoj situaciji. Biti akademski obrazovanim umjetnikom u npr. 1970-tim i danas su potpuno, ali potpuno druge stvari. Relacije, sustavi i ljestvice vrijednosti, sve se promijenilo tj. palo na razinu katastrofalno lošeg. Danas samostalni umjetnik mora dokazati da ima novaca, kako bi dobio smiješno malu potporu države. To je suprotno temeljnoj logici. Tu treba stvari reformirati na razini osnovnih paradigmi.
Pozvat ćemo sve naše prijatelje i publiku da svakako posjete tvoju Retrospektivnu izložbu u galeriji kvART u Westgate Shopping City-u do 29. kolovoza 2021., pa ti se zahvaljujemo i na trudu da nam je prirediš, obzirom da je u ove zadnje dvije pandemijske godine likovnim umjetnicima njihov posao znatno otežan. Kakvi su tvoji budući planovi, ako se danas uopće nešto i može planirati – no ipak gdje misliš da kao likovni umjetnik još trebaš ustrajati, u čemu se želiš još usavršavati, gdje su ti novi izazovi?
– Da, zaista je teško bilo što dugoročno planirati. A i kratkoročno se nerijetko pokazalo kao promašaj. Zato pokušavam brzo reagirati na svaku priliku koja se pojavi, ako je to nešto što me zanima i ako procijenim da se radi o kvalitetnom projektu ili osobi.
Kao i svatko od nas, analiziram ono što radim, što sam napravio i vidim (prema mojim subjektivnim kriterijima) zaista puno prostora za pomake i unapređenje (prema nekom zamišljenom idealu). O tome bih mogao napisati jednu malu studiju, ali što se tiče onog dijela vezano uz moju karijeru kao umjetnika, nadam se više samostalnih izložbi u inozemstvu, više zastupljenosti u važnim zbirkama, dobroj prodaji (financijskoj stabilnosti) i još mnogočemu…
