Čini se da nam Zakon o hrvatskom jeziku ipak treba, ali u onoj mjeri koja je potrebna da bismo bili uljuđena država i držali se pravila kako bismo se svi mogli razumjeti, zaključak je rasprave na tribini Ljubav prema materinskom jeziku iz ciklusa Snaga ljubavi održanoj 5. prosinca u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust te uz potporu Grada Zagreba.
Ivana Kurtović Budja, voditeljica Odjela za dijalektologiju u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, naglasila je kako preferira edukaciju nauštrb zakona. „Ne poštujemo prometna pravila, a kamoli ona o jeziku. Jezične nepravilnosti se, nažalost, mogu često vidjeti i u komunikaciji službenika u državnim tijelima. Ovim bi se zakonom mogla normirati takva komunikacija“ rekla je Kurtović Budja.
Jezikoslovac Ivo Žanić smatra kako je zakon nepotreban, no svejedno je za raspravu „Nisam ni za ni protiv, ali ne treba nam zakon u kojem se samo navode krupne riječi o čuvanju identiteta i nacionalnoj samobitnosti. Takve se stvari ne mogu regulirati. U biti, postoje već zakoni koji normiraju praksu poput Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu koji propisuje službenu uporabu hrvatskog jezika na plovilima“, pojašnjava Žanić.
Velimir Piškorec, redoviti profesor na Katedri za njemački jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, naveo je primjer Srbije koja već ima Zakon o jeziku. „Tim zakonom država potiče i subvencionira tvrtke u kojima se piše ćirilicom. To je ispravan pristup jer takvim odredbama štite svoje nasljeđe.“
Zakonom se, međutim, može puno učiniti i na poticanju služenja lokalnim govorima kojih je u Hrvatskoj čak 30-ak priznato kao nematerijalno kulturno dobro. „Kako bismo ih približili ljudima, osmislili smo Zvučni atlas hrvatskih govora, jer slušanjem lakše razumijemo te govore nego čitanjem. Uostalom, zvuk očarava, a jezik je upravo zvuk“, ističe prof. Piškorec, jedan od inicijatora ovog atlasa.
Govorna raznolikost očuvana je i kroz Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što. „Na inicijativu akademika Drage Štambuka ta je formula ušla u Registar nematerijalnih kulturnih dobara kako bi se istaknulo da hrvatski jezik nije samo štokavština te kako bi se povezalo govore sva tri narječja. Njome je i omogućeno da se govornici lokalnih govora koriste njima i u javnoj komunikaciji“, kazala je Kurtović Budja.
„Jezik nas čini onim što jesmo“, mišljenje je Tvrtka Zebeca, znanstvenog savjetnika u Institutu za etnologiju i folkloristiku, s kojim su se složili svi sudionici tribine. Potvrdila je to i književnica Vera Grgac, ističući kako se nikad nije odrekla materinskog kajkavskog kojim govori i piše. „Ako hoćeš ostaviti trag, budi mudar, ponizan i blag. Granice omeđuju, a jezici određuju“, zaključila je Grgac.
Centar tolerancije je dosad održao tri ciklusa javnih tribina pod nazivima „Zašto se mrzimo“, „Zašto nasilje“ i posljednji u nizu pod nazivom „Snaga ljubavi“. Tribine je, istaknula je u pozdravnom govoru ravnateljica Centra Nataša Popović, do danas posjetilo više od 2.000 posjetitelja.
