Gordan Kožulj trostruki je olimpijac, osvajač brojnih odličja sa svjetskih i europskih prvenstava, član Izvršnog odbora Hrvatskog plivačkog saveza te Nacionalnog vijeća za sport. U razgovoru za Hrvatski klub olimpijaca, prokomentirao je neke od najaktualnijih problema s kojima se danas suočava sport u Hrvatskoj.
U nastavku prenosimo dio intervjua objavljenog na stranici Olimpijci.hr. Autor teksta je Marin Šarec.
1) Zašto Hrvatska još uvijek ne uspijeva povući nikakva sredstva iz fondova Europske unije za poboljšanje loše i zapuštene sportske infrastrukture?
Europska unija nije predvidjela značajnije financiranje sporta, a posebice sportske infrastrukture, putem fondova. Točnije rečeno, postoji novi program Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport za razdoblje 2014. – 2020. pod nazivom “Erasmus+”. Taj program, između ostaloga, treba pridonijeti razvoju europske dimenzije u sportu te se tu stavlja naglasak na transnacionalnim projektima za potporu amaterskom sportu i rješavanju prekograničnih izazova, poput namještanja utakmica i drugih sportskih natjecanja, dopinga, nasilja i rasizma te na promicanju dobrog upravljanja, ravnopravnosti spolova, socijalne uključenosti i tjelesne aktivnosti za sve. Područje sporta najmanje je u okviru programa Erasmus+ i na njega otpada svega 1,8% programskog budžeta odnosno 266 milijuna eura za 7 programskih godina.
2) Tvrdite, dakle, da se sportski objekti i infrastruktura ne mogu financirati iz EU-fondova?
Ne. Nigdje se sportski objekti ne mogu tako financirati. Toga nije bilo, niti će biti barem do 2020. godine. Sportska infrastruktura se dosad negdje djelomice izgradila pod krinkom financiranja nekih drugih društveno-gospodarskih područja. U Sloveniji i Poljskoj su se, primjerice, sportski objekti radili pod krinkom razvoja regionalnog turizma, ruralnog razvoja i sličnih projekata.
3) Dakle, nema nikakve šanse da povućemo milijune eura za stadione i ostale sportske objekte, o čemu se često piše i govori?
Nema. Štoviše, upravo zbog toga što su se takvi objekti gradili pod krinkom nečeg drugog, Europska komisija je postrožila praćenje realizacije objekata pa je sada još teže bilo kakvu sportsku infrastrukturu isfinancirati na takav način.
Kada su fondovi EU u pitanju, treba biti kreativan
4) Valjda, ipak, možemo i mi osmisliti neki “nesportski” projekt i u njemu progurati neke sportske objekte?
Mogli bismo. Treba biti kreativan, razumijeti politike EU i pratiti natječaje jer uvijek postoji neka mogućnost povlačenja dijela sredstava. Tako, primjerice, možemo obnoviti pročelja oronulih sportskih objekata jer se upravo izdvajaju značajna sredstva za financiranje povećanja energetske učinkovitosti zgrada kroz obnovu fasada. Također, u Zagrebu smo sa Sveučilištem odnosno Kineziološkim fakultetom napravili projekt koji se zove Zapadni kampus, a kojim je planirano na prostoru oko fakulteta napraviti novu polivalentnu dvoranu, vanjske terene te novu zgradu Instituta za kineziologiju. Takvu smo izgradnju sportske infrastrukture argumentirali višeslojno. Prvo, cijelo Zagrebačko sveučilište nema adekvatnu sportsku infrastrukturu, a tjelesna i zdravstvena kultura je obavezan predmet na prve dvije godine na svim fakultetima, te izborni na ostalim godinama. Drugi razlog je niska razina sportsko-rekreativne aktivnosti mladih, odnosno studenata pa se novom infrastrukturom želi potaknuti i omogućiti zdraviji način života i veću kvalitetu studentskog standarda. Europska unija nema svoju strategiju razvoja sporta, ali se sport uvijek provlači kroz strategiju zdravlja, obrazovanja i društvene inkluzije.
5) U kojem bi iznosu EU-fondovi mogli sufinancirati Zapadni kampus i slične projekte?
Europski fondovi u takvim projektima sudjeluju s 40 do 80 posto, a ostalo moraju biti nacionalna sredstva.
6) Koliko si možemo pomoći sami, donošenjem Nacionalnog programa ili strategije sporta, dokumenta koji ni osam godina od donošenja Zakona o sportu nije ugledao svjetlo dana? Zašto se, zapravo, toliko kasni sa strategijom?
Da bi strategija bila prava strategija, a ne samo lista lijepih želja, ona se mora temeljiti na konkretnim brojkama. Glavni razlog zbog kojeg strategija još nije donesena je dugogodišnje zanemarivanje sporta u temeljnim pretpostavkama kao što je evaluacija ključnih gradbenih blokova sporta u društvu poput: sportskih objekata (brojnost, kvaliteta, status), stručnih kadrova (brojnost, kompetencije), sudionika u sportu i rekreaciji… To je bio glavni kamen spoticanja svih ovih osam godina koliko sam ja u Nacionalnom vijeću za sport. Tražili smo izradu šest analitičkih studija koje bi bile osnova za izradu strategije. Do sada su realizirane tri: Temeljna načela i smjernice razvoja sporta u RH, Treneri i stručni poslovi u hrvatskom sportu te Financiranje sporta u RH.
7) No, kada to sve bude napisano, tko je taj ili tko su ti koji moraju napisati i predložiti Vladi i Saboru konačni dokument, odnosno prijedlog Nacionalne strategije sporta?
Nacionalno vijeće je to koje definira okvire strategije, Ministarstvo mora osigurati financijska sredstva, nakon čega se treba raspisati natječaj za izradu strategije. Strategiju pod nadzorom Vijeća pišu oni koji pobjede na tom natječaju. Može je raditi i samo Ministarstvo, uz pretpostavku osnaženja internog kadra Uprave za sport te uz podršku krovnih sportskih tijela.
8) Ljudi iz hrvatskog sporta od te strategije očekuju puno, možda i previše. Čak i to da se njome odredi koliko nam sportova treba u Hrvatskoj, koji su nam sportovi prioritetni, a koje ne bi trebalo financirati iz proračuna. Hoće li nam sve to reći Nacionalna strategija sporta?
Strategija bi se samo jednim dijelom trebala odnositi na vrhunski sport. Strategija sporta bi trebala obuhvatiti tri ključna segmenta sporta u hrvatskom društvu: poboljšanje integriranog planiranja nacionalne mreže rekreativnih i sportskih objekta, povećanje društvene participacije u sportu i rekreaciji, poboljšano upravljanje hrvatskim sportskim talentima i međunarodnim sportskim uspjesima. U sklopu tih triju područja strategije potrebno je pokriti sljedeće temeljne elemente, a koji unutar Akcijskog plana moraju imati jasno definirane ciljeve i rokove: plan potreba za sportskim i rekreativnim objektima, plana sportsko-rekreativne aktivacije građana, pristup unapređenju obrazovanja kadrova u sportu, smjernice za izradu modela razvoja mladih sportaša, plan unapređenja međunarodnih sportskih uspjeha nacionalnih vrsta, načine unapređenja financiranja sporta…
