Filip KrižanLjubitelji kazališta od 24. listopada na repertoaru GDK Gavella mogu pronaći novu predstavu, “Amadeus”, u režiji Dore Ruždjak Podolski, a prema tekstu Petera Shaffera.

Uloga velikog Mozarta pripala je mladom Filipu Križanu kojeg smo potražili i zamolili da nam ukratko opiše kako izgleda priprema za ovako posebnu ulogu.

Mozart, ha? Kakvo je raspoloženje prije zagrebačke premijere? Nervozan? Znamo da ste “led” probili u budvi.

Da, Božja frula…nisam nervozan, raduje me skori početak proba i prilagodba zatvorenoj sceni te izlazak pred publiku.

Kako si se pripremao za ulogu?

I prije nego sto sam znao da ću raditi taj komad, u ruke su mi slučajno došla Mozartova pisma, tako da bih mogao reći da je to nešto što je odredilo moj prvi dojam tog čovjeka. Još krajem svibnja su nam počele probe, krenuli smo kao i obično od čitaćih proba za stolom do prostora i to u kratkom vremenu. Kasnije mi je bilo zanimljivo stvarati „kopče“ između scena uz pomoć njegovih pisama. Ona otkrivaju puno o njegovom karakteru i životu. Maestro Vjeko Babić bio je zadužen da mi pomogne oko glazbenih zadataka. Odličan učitelj.

Možeš li nam nešto reći o tom kompleksnom i “mitskom” odnosu sa Salierijem kojeg igra Enes Vejzović?

Teško je tu kompleksnost rastvoriti u par rečenica, ali legendu o Salierijevom trovanju Mozarta prvi je razvio Aleksandar Puškin u svojoj tragediji. Ubrzo je Rimsky-Korsakov napisao operu, a Shaffer je svemu tome dodao još jednu psihološku dimenziju koja je glumcima posebno interesantna. Ovdje su to ljudi žudnje i konstantne potrebe za više i više. Salieri kao predstavnik mediokritetstva i Amadeus, nagrađen Božjim darom kojeg samo najveći protivnik zna čuti i razaznati. Različiti su i njihovi koncepti Boga kojeg su sami sebi stvorili. Jednom je to trgovački i korumpirani Bog, a drugom Otac, kojeg nakon njegove smrti supstituira figurom Salieria. Sigurno da nas taj odnos može upozoriti na one dijelove našeg života u kojima dominiraju ambicija, mržnja, uspoređivanje, strah i svi ostali otrovi koje smo dobili u nasljedstvo od prijašnjih generacija. S Enesom je bilo više nego ugodno raditi. On je kičma predstave.

Što bi izdvojio kao najveće prednosti predstave? Kako bi “nagovorio” Zagrepčane da dođu pogledati Amadeusa?

Ne volim nagovarati ljude da bilo što rade, tako da bih ovim putem poručio da je puno bolje da ne dođu. Možda obrnuta psihologija upali. Šalim se, naravno. U najmanju ruku, mislim da treba doći zbog glazbe, a i predstavu smo doista srčano pripremali.

Inače, kakav je život u Gavelli? Kako se osjećaš kao dio ansambla GDK Gavella?

Dobro. Nakon Amadeusa, čeka me koprodukcija sa Heidelbergom, radimo novi tekst Ivora Martinića naziva „Bojim se da se sada poznajemo“.

Daljnji planovi u karijeri? Je li uopće moguće hrvatskim glumcima danas “stvarati” planove?

Ne planiram. Ionako imam osjećaj da, planirao ti ili ne, život sam donese upravo ono sto ti treba, tako da nema previše smisla zamarat se time.

“Amadeus” u GDK Gavella možete pogledati 24. (premijera), 25., 29. i 31. listopada te 4., 5., 15. (Noć kazališta, ulaznica 10 kuna), 17., 18. i 22. studenog.