Iako suvremenog umjetničkog svjetonazora, tri mlade autorice usmjerile su svoju kreativnu energiju prema istraživanju prošlosti, kako sveopće, kolektivne, tako i one individualne, intimne. Propitkivanjem slojevitog likovnog jezika kao sredstva vizualne spone između umjetničke forme i pojedinca, otvaraju nesvakidašnju dimenziju u kojoj pronalaze ponajprije vlastiti identitet. U prostoru te dimenzije oblikuju konačno, sadašnje viđenje ishodišta svoje inspiracije. Kombiniranjem tehnika preispituju dijalog između realnog i nadrealnog, te između onog što značimo sada i što smo značili prije. Intenzivna potraga za afirmacijom pojedinačnog u cjelinu kreće se kroz različite tehnike rastvaranja ploha, građenja plastičke mase, ili pak oživljavanja neidentificiranih likova. Vječno živa umjetnička preokupacija potrage za izgubljenim vremenom sagledana je kroz likovnu prizmu mlađe generacije, svjesne da bez iskonskog konteksta nema pravilnog kretanja.
Elementarni difuzori Lile Herceg upućuju na ulogu prirode kao idejnog likovnog polazišta. Teksture tekuće i krute tvari površinski oblikuju stepenaste strukture čija osnovna supstanca ostaje zagonetna. Ona se od svojega temelja širi u prostoru, rekonstruira u nepravilnim poligonalnim oblicima, teži preuzimanju rasporeda savršene kristalne rešetke. Pritom se ostvaruje uzastopno dinamičko gibanje bez cilja ka konačnom rezultatu, jer trajanje širenja elementarne supstance u dimenziji likovnog izražavanja neprekidno je. Prostorna dubina na plohi većih dimenzija postignuta je slaganjem i piramidalnim sužavanjem stiropora ravnih ploha prema vrhu, dok teksture stvaraju osjećaj da je objekt sazdala priroda, a ne čovjek.
Okosnica djela autorice Sanele Đurić njena su vlastita, intimna sjećanja. Sjećanja koja su istodobno krhka, ali i dugotrajna. Fokusirajući se na ugodne trenutke iz djetinjstva, autorica kroz konture likova i ambijenta te isticanjem koloriranih predmeta na slikarskoj površini, oživljava sustav nezaboravnih vrijednosti. Svojevrsnim linearnim projiciranjem, prizori davnih momenata zadržali su se na plošno komponiranim pozadinama. Riječ je o prizorima sjećanja koji nisu dodatno slikarski izmaštani iz današnje perspektive, već o prizorima zabilježenima kakvi oni uistinu jesu, blijedi, nestvarni i raspršeni. Pritom izraženi pozadinski kolorizam izvlači iz njih ono što se još u ovom trenutku može trajno sačuvati. Na slikama jasno čitljiva tendencija povezivanja sebe s emocijama iz djetinjstva, ostvarena je u mediju koji s lakoćom korespondira s gledateljem. U promatranju trenutaka iz autoričinog života prisjećamo se vlastitog iskustva kao što se i poistovjećujemo sa sretnim fragmentima iz života.
Vanja Trobić u svom radu fokusira se na problem identiteta pojedinca u okolini. Promatrajući naše doba kao fazu u kojoj je materijalizam preuzeo prevlast nad duhovnošću, autorica kroz djela postavlja pitanja: što sam ja kao izolirana jedinka, a što sam ja kao integralni dio društva? Postoji li kolektivna odgovornost u traženju odgovora, samo je još jedan od ključnih problema susretljivih u prebrzom tempu života? Spajanjem više platana različitih boja, te kolažiranjem likova, autorica probija membranu egzistencijalne krize te zadire u područje likovnog limba. U tom je području izgubljenost usamljenih likova na platnu bez prostorne produbljenosti ostala nedosežna. Oni su neidentificirani, u plohama hladnih boja kreću se na stazi između djetinjstva i odrastanja, čime odvlače promatrača u mistični svijet inspirativnog snoviđenja.
