Autor:
Zvonimir Milčec
Navek sam volil jesen, s onim pastelnim tonovima i plodovima. Sa zrelim šljivama bistricama i vrućim knedlima od šljiva, koje smo zvali cvečiknedli. I novim školskim knjigama i tekama, koje smo omatali u plavi pak-papir, pa novim studenticama koje su u grad donosile ljepotu i dah svojih zavičaja…
Jesen se nije mogla zamisliti ni bez Jesenskog zagrebačkog velesajma, koji bi nam izazivao zazubice šarenim eksponatima stranjskog porijekla i strancima koji su spikali, šprehali i parlali. I vozili tutače stranjskih registracija. I pušili strane cigarete. Otvaranje ZV-a s podignutim barjacima stranih država izlagača doživljavali smo kao otvaranje tada zatvorenih granica. Svi smo živjeli s tim međunarodnim događanjem preko Save, a mediji su bili preplavljeni fotkama izložbenih paviljona, atraktivnim izlošcima i zanimljivim gostima, među kojima je, naravno, uvijek najzanimljiviji bil Josip Broz Tito. Njegov posjet jamčio je da će TV izravno prenositi otvorenje ZV-a. Usput će s nekoliko kadrova popratiti i velesajamski štimung grada, koji je bil preplavljen autobusima iz raznih krajeva države, pločnici su bili krcati povorkama posjetitelja iz unutrašnjosti, među kojima su bili poslovni ljudi, sindikalne skupine i đačke ekskurzije.
Odrasli i djeca veselo su pod mišicama furali snopiće šarenih prospekata i kataloga koje bi pokupili na štandovima. Još i danas pod prstima osjećam listanje srednje finog bezdrvnog papira sa šarenim slikama. Velesajam odavno više nije glavni vjesnik dolaska zagrebačke jeseni. Mediji mu daju sve manje prostora. Kao i građani, koji će nekadašnje procesije velesajamskim alejama zamijeniti stvaranjem repova ispred trgovačkih centara…
Mene jesen uvijek baca u nostalgiju kad se sjetim svoje majke kako priprema zimnicu, kuha džem i marmeladu, a raznorazni prekrasni mirisi se šire iz kuhinje…mljaaaac