Autor:
Katarina Butković
[email protected]
Ljetni je dan. Vani 37. Sjedim u haljini koja više otkriva, nego što skriva, jer jedino to pomaže kod vrućine. Bez zvona, kucanja ili bilo kakve najave, u sobu mi upada crnokosa mlada žena s jednostavnim riječima:
– Imaš li malo brašna, ja sam Mirjana…
Iznenađena i zatečena dajem joj svo brašno. Uzima ga i odlazi. Sat vremena kasnije na isti način upada preslatki dječačić s crnim kovrčama i kaže:
– Pitala mama imaš li dvoje jaja, ja sam Andrej.
Dajem mu jaja i uz ponovno čuđenje konstatiram da to može biti samo sin od Mirjane.
Predvečer sam ih vidjela na ulici kako istovaruju kamion pun stvari i shvatila da smo dobili nove susjede. Mora da su ludi ili da ne poštuju i nemare za nikakva pravila uljuđenog ponašanja ili su u svojoj naravi jednostavni i dobrodušni pa ni drugima ne bi zamjerili upad u kuću, pozajmljivanje hrane od nepoznatih i slično.
Prvih dana nismo se viđali. Mirjana i muž uređivali su svoje novo gnijezdo i gdje god su išli za njima je skakutao Andrej.
Nakon nekoliko mjeseci iznenađenje: Mirjana vozi auto, a trbuh joj do volana. Zastaje ispred moje kuće.
– Idem na more, čula sam da tamo imaš prijatelja pa ako mu želiš nešto poslati.
– Kako ideš, a svaki čas možeš roditi? Iza nje na sjedalu vidim košaru za bebu, s opremicom i ogrtačem.
– Bog čuva djecu i budale, odgovara s osmijehom i odlazi.
Jedno vrijeme je ponovo ne viđam. Otišla je roditi. U proljeće slika koja mi nikada nije izašla iz glave – Mirjana vozi auto i doji bebu.
– Ova je totalno luda, komentiraju susjedi. Pa, tek je rodila, a već vozi i što je još gore, drži dijete na prsima.
Ponovo sam je vidjela kad je mala Marta prohodala. Trčala je za njom po ulici i usput telefonirala, prala auto, prskala okolo ljude i aute, uređivala okućnicu, radila u uredu.
– Pa znaš li ti stati i popiti kavu, ajde dođi k meni, pozivam je.
– Kavu ne pijem, jer nemam vremena čekati da se ohladi, ali ako imaš kolu u limenci, eto me. Otrčala sam po kolu i evo nas u mojoj kuhinji. Nismo progovorile par riječi, već je morala ići.
– Radim, puno radim, rekla je jer ako te iz tog kruga jednom izbace nikada više u njega.
Teško je to bilo shvatiti meni koja ima siguran državni posao, od-do, ali pokušala sam. Kratko je o sebi rekla da je završila srednju zidarsku i bila jedina djevojka u razredu. Svi su mislili, od nje nikada ništa. Iz inata je završila fakultet, a zidarstvo je ostalo njena ljubav. Ured i kuća izgledaju joj savršeno, jer ih je ona projektirala i sudjelovala u gradnji.
Došlo je i ljeto. Na Hvaru sam kod prijatelja, a Mirjana u svojoj vikendici. Svako jutro je vidim s mobitelom u ruci i laptopom na krilu.
– Opet samo radiš, kvragu, idemo na kavu. Opet je na brzaka ispila kolu kao i u Zagrebu.
Prolazile su godine. Mirjana je rodila još jednu kćer. Opet doji i vozi, opet ne leži poslije poroda, opet puno radi, ne zvoni, ne najavljuje se. Ima čudne zahtjeve, ali sve više mi se sviđa upravo takva.
Jedne ljetne večeri poziva me u Maksimir da šetamo pse. Ona koja ne voli pse i koja me je prije nekoliko jutara optužila da moj pas piški kraj njene ograde, sada šeta psa.
– Našla sam je na otoku. Volim je više od svega, pogledaj kako je lijepa, tepala je svojoj kujici Tini, a našla je tako ružnog momka, tamo onog Jeličinog psa.
– Dosta je, rekla mi je koju godinu kasnije. Ne mogu više. Umorna sam od svega.
– Stala si na loptu. Hvala Bogu. Znači bit će zajedničkih kavica.
I bilo ih je. Ima ih i danas. I danas je luda na svoj način. Ne mari za nikakve norme, pravila, mišljenja. Djecu, koju obožava, u pidžami vozi u školi, u pidžami skoči i do mene, i u Konzum. A u zadnje vrijeme, otkako su vrućine, kosu diže olovkom. Koliko god imam dužu kosu i pokušavam je u nedostatku kopče ili gumice, na isti način podići, ne uspijevam. Mirjana s olovkom u kosi ide svugdje. Svi gledaju, pogotovo ako je olovka kreštavih boja, ali ona ne mari.
Susreti s njom su na čudnim mjestima kao što su krematorij, Mirni gaj, kafić pored Mirogoja i sl. Uspješna, poštena, uporna, šašava, zanimljiva, čudna, svoja… eto takva je moja susjeda.
Zanimljiv članak!