Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Pero Jakšić s otoka Brača, autor je značajnog i vrlo osobenog skulptorskog opusa, izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i inozemstvu, višekratno nagrađivan.


Rođeni ste na Braču, gdje i danas živite, završili ste u Parizu Nacionalnu umjetničku akademiju 1990. Zašto niste ostali u Parizu ili što Vas je vratilo natrag, u domovinu?

Rođen sam u Splitu a prve dvije godine života sam proveo na Braču, kasnije na Šoltu pa od drugog osnovne u Split do 1984 kada odlazim u Francusku, Pariz do 1990 kad se opet vraćam na Brač

Razlog dolaska na Brač, Hrvatsku je ipak osjećaj pripadnosti svojoj državi gdje sam svoj na svome i naravno na Braču gdje imam svoj mir, materijal koji volim i svoj atelijer koji sam napravio po svome „guštu“

Pariz je velik dinamičan grad gdje se stalno nešto događa sto nije loše, međutim smatram da je potreban jedan određeni mir i odmak od svega toga da se mogu potpuno posvetiti kreaciji i idejama u svojim djelima. Pogotovo danas kad smo povezani s cijelim svijetom preko interneta i gdje mogu prezentirati najnovija djela.

Koliko su pariški profesori utjecali, doista na Vas?

Dosta, zato što je odnos profesor-student bio najmanje bitan, svi smo bili kolege i u razgovorima ustvari dođete do saznanja koji vas zanimaju ali neopterećeni i bez nekakvog straha, respekta. Kako s njima tako i s kolegama iz cijelog svijeta koji su kao i ja došli tu upijati nešto novo i raširiti svoje vidike u jednoj radnoj i opuštenoj atmosferi.

Skloni ste i figuraciji i apstrakciji. Što ih povezuje a što ih spaja u Vašem radu, u Vašem opusu?

Mislim da sam svima dao moj pečat, bilo apstrakcija ili figuracija. Uglavnom kad je narudžba u pitanju onda je češće figuracija a kad imam izložbe tada prezentiram svoju nekakvu organsku apstrakciju.

Ostvarili ste izniman opus velikih i malih figura u bračkom kamenu, što je njihova karakteristika?

Mislim da su odraz vremena u kojem živim i načina kako živim, hoću reci upravo ta sloboda i opuštenost kod izrade mojih figura mi daje tu energiju da se stopim s njima i dam maksimum od sebe neopterećen ikakvim pitanjima što, zašto. kako.

Što je ključno u Vašem pristupu motivu?

Uvijek čekam nekakav klik koji dođe sam od sebe, nekad brzo, nekad kasnije ali kad mi se nešto iskristalizira u glavi tek tada krećem i tada sam neumoran, jedva čekam vidjeti kraj procesa koji je uvijek drugačiji. Nekad bolji a nekad gori ali zadovoljstvo je uvijek prisutno na kraju znajući da sam to provedeno vrijeme živio s tim i za to i taj osjećaj nitko ne može kupiti.

Često ste izlagali, kako vani, tako i u domovini, koliko je izlaganje važno za autora?

Vrlo važno, katkad treba pokazati javnosti što radiš. Tako se dobiju neke povratne informacije pa čak i nove ideje. Kad već ronim u svom svijetu treba nekad i izroniti, udahnuti zraka , dobiti pohvale ili kritike, jako je važno sto više galame to bolje, znači da si u neku ruku uspio, da te se vidjelo.

Realizirirali ste niz spomenika u javnom prostoru.

Možda sam imao i malo sreće, ljudi su uvijek dolazili k meni, nikad ja k njima. Uvijek puštam da se stvari same dogode, nikad nisam žurio i nešto potencirao, nametao se. Ali kad se dođe k meni onda se ulazi u moj svijet i ili voliš ili ne voliš i tako oduvijek.

Što je tako čudesno u bračkom kamenu?

Nije uzalud od kad je ljudi, od tada se i kamenom bave, i mislim da će uvijek biti tako. Fascinira me činjenica da u svakom kamenom bloku, kamenoj gromadi spava nekakva figura samo je treba probuditi i osjećam se sretno i veselo kad pomislim da sam i ja taj koji o tome odlučuje.

Što je novo u atelijeru?

Ima svega pomalo, nešto narudžbi, neke moje nove skulpture, uvijek se nešto dešava. Živi, diše.

Planovi, izložbe, monografije…?

Prvo nastojim napraviti neka nova djela ,pa kad ih skupim određeni broj i kad sam zadovoljan njima razmišljat ću o nekakvoj izložbi, i to na vanjskom prostoru da ih ljudi diraju, da se djeca penju po njima, da „neprimjetno“ taj određeni trenutak žive s njima. Što je Često malo teže jer mi uvijek fali neka od njih, ode u druge ruke pa nikako sakupiti tu imaginarnu cjelinu kojom bi prvenstveno ja bio zadovoljan. Vidjet ćemo!