Okolica Zagreba, kao i Kupinečki Kraljevec, stoljećima obilježava Ivanje svakog 24. lipnja održavajući tradiciju i folklor. Ove će godine nakon neočekivana prekida svakodnevice proslava Dana svetog Ivana 27. lipnja 2020. biti posebno važna i slatka jer slavimo život i kulturu zajedno i na otvorenom prostoru.
14. Jurjevo u Kupinečkom Kraljevcu donosi bogat program s jasnom zadaćom očuvanja narodnih običaja i zajednice u izazovnim vremenima. Manifestacija će ugostiti živuću legendu hrvatske tradicijske glazbe Dunju Knebl i Roka Margetu koji će žitelje i posjetitelje podučiti tradicijskoj glazbi u svojoj besplatnoj radionici. Dakako, čuvari tradicije su i poznati tamburaški sastav Ni 5, Ni 6 koji će nas provesti kroz glazbenu etno povijest Hrvatske prije i poslije središnjeg događaja manifestacije – paljenja ivanjskih krjesova.
Kupinečki će kraj time biti jedan od vratara hrvatske baštine, uz brojne gradove i sela koji stoljećima dočekuju ljeto plamenom života. Ivanje je pretkršćanski narodni običaj vezan uz zimski i ljetni suncostaj, kao i proljetnu i jesensku ravnodnevicu. Krjesovi su pak tradicijski smatrani obredima pročišćavanja i početka novog života, a ljetno je paljenje nakon onog proljetnog za Jurjevo padalo na najduži dan godine.
Ivanjski običaji
Hrvatski je običaj nastao iz slavenske tradicije koja je prigrlila kršćanstvo, a simbolički obilježava dan svetog Ivana Krstitelja koji je u rijeci Jordan krstio Krista. Ivan Krstitelj je time posljednji prorok uz čiji se blagdan rođenja (24. lipnja) vezuju pretkršćanski običaji paljenja krjesova, a rasprostirali su se diljem zemlje. Prema tradiciji, žitelji različitih krajeva Hrvatske okupljali bi se pred zoru na izvorima vode te se u njemu okupali, kako je i sam sveti Ivan zaštitnik vrela. Ivanjski običaji podrazumijevali bi potom skupljanje suhog granja koje bi se postepeno palilo predvečer, a onda kad bi pala noć palili su se veliki krjesovi na obalama rijeka ili brdima, ovisno o kraju. Žitelji su ih preskakali smatrajući da im tako ljetni kukci neće gristi noge.
Djevojke bi si međusobno triput preko plamena bacale povezane rukoveti cvijeća koje se stavljalo na krovove i kuće. One bi se okupljale i kao dodole, te pohodile sve kuće sela pjevajući kako bi prizvale kišu za dobru ljetinu. Domaćice kuća iz kotlova bi prolijevale vodu na dodole u plesu kako bi i njih tako blagoslovile. Dodolama istovjetne bile su ladarice koje su se obraćale nebesima i Ladi za kišom koja će okupati polja i stoku. Žene bi nerijetko i u svojim čišćenjima dvorišta i okućnica skupljale suho granje i otpadno drvo te ih vezale u snopove koji bi se kasnije zajedno palili.
Natjecateljski duh među selima htio je da se odabere najveći krijes, a s odlukama o tome poigravali bi se dječaci koji bi protivnički krijes pokušali rušiti praćkama. I dok bi stariji i djeca oko ponoći pošli kućama, mladež bi ostajala u plesu, slavlju i preskakivanju žeravice do nove zore. Djevojkama i mladićima ivanjske bi procesije bile prilike za upoznavanjem partnera, ali i njihovih obitelji kroz male ritual i običaje na ovaj mnogima omiljen ljetni dan.
