Beskompromisno svoja – kostimografkinja Ika Škomrlj Ajki u sjećanje na nedavno preminulu doajenku hrvatske kazališne kostimografije Iku Škomrlj, poznatiju kao AJKI (Zagreb, 13. srpnja 1932. – Zagreb, 15. listopada 2018.). Izložbu organizira Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) čija je aktivna i cijenjena članica Ika Škomrlj bila dugi niz godina, a koncepciju izložbe i njezin likovni postav potpisuju doc. dr. art Ivana Bakal, kostimografkinja, predsjednica ULUPUH-a, kolegica i prijateljica Ike Škomrlj te urednica monografije o Iki Škomrlj, i dr. sc. Martina Petranović, teatrologinja u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU i autorica monografije o Iki Škomrlj.

Izložba je otvorena do 29. travnja.

Riječ je o prvoj i velikoj retrospektivnoj izložbi bogatoga i raznovrsnoga kostimografskog opusa Ike Škomrlj koja se najvećim dijelom temelji na autoričinoj ostavštini u vlasništvu njezine obitelji, ali i građi iz Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU, brojnih hrvatskih kazališta u kojima je Ika Škomrlj djelovala te Hrvatske radiotelevizije. Posjetitelji će na izložbi moći razgledati kostimografske radove Ike Škomrlj nastale u razdoblju od samih početaka njezinoga profesionalnog djelovanja sredinom 20. stoljeća do njezinih posljednjih ostvarenja u novome tisućljeću. Izlošci obuhvaćaju brojne i raznolike kostimografske skice za dramske i glazbenoscenske predstave, televizijska ostvarenja i vojne odore te fotografije i snimke izabranih kazališnih predstava i filmova. Osobito atraktivan dio izložbe čini nekoliko desetaka originalnih kazališnih kostima od kojih većina nikada prije nije bila izložbeno predstavljena javnosti (Trnoružica, Orašar, Pjesme ljubavi i smrti, Faust, Prodana nevjesta, Postolar od Delfta, Norma, Samson i Dalila, Jalta, Jalta, Fedra, Troilo i Kresida, Hamlet, Aretej, Plavi snijeg, Ronja…), te osobni predmeti, nagrade i memorabilije Ike Škomrlj, haljina koju je Ena Begović nosila tumačeći barunicu Castelli u filmu Glembajevi Antuna Vrdoljaka, odora Počasne bojne, i sl., a moći će se čuti i autoričina osobna razmišljanja o kostimografiji.

Iz predgovora Martine Petranović:

„Kostimografkinja Ika Škomrlj (Zagreb, 13. srpnja 1932. – Zagreb, 15. listopada 2018.), poznatija kao Ajki, profesionalnu kazališnu karijeru započela je 1956. godine po završetku studija na Odsjeku za scenografiju Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu, a posljednje kostime kreirala je nekoliko godina prije smrti za Kazalište Trešnja. U doba njezinoga kostimografskoga stasanja otvarala su se prva stalna kostimografska mjesta u hrvatskim kazalištima, no ona je, protivno trendovima, odabrala put slobodne umjetnice. Tijekom više od pola stoljeća duge i iznimno plodne karijere ostavila je trag u svim većim hrvatskim kazališnim kućama i nerijetko je surađivala s manjim, neovisnim ili eksperimentalnim teatrima i kazališnim skupinama, a unatoč činjenici da je gotovo cijeli radni vijek bila usko vezana za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, odbijanje stalnoga angažmana u jednome teatru za nju je bilo pitanje poštivanja vlastite naravi i očuvanja osobnoga umjetničkog integriteta.

Svojom se nepresušnom kreativnom energijom, strukovnim znanjem koje je kontinuirano produbljivala i strastvenom ljubavi prema kostimografskome pozivu i kazalištu uopće vrlo brzo nametnula kao autoritet u hrvatskoj kazališnoj kostimografiji ostvarivši velik broj antologijskih, maštovitih i interpretativno inovativnih kostimografija u dramskom, opernom i operetnom te baletnom i plesnom repertoaru, a povremeno i na televiziji i filmu. Njezini su kostimi redom bili snažna, ako ne i ključna uporišta vizualnoga identiteta kazališne predstave kao i psihologije i profila dramskih lica, pa i svojevrsna šifra za gonetanje temeljne ideje na kojoj je predstava počivala. Uvijek iznova pristajući na izazov nalaženja prostora vlastite kreativne slobodne unutar zadanosti kostimografskoga zadatka žanrom, tekstom, glazbom, likom, režijom ili koreografijom, bila je sklonija simboličnom i metaforičnom više nego li narativnom ili deskriptivnom oblikovanju kostima, ekspresivnom ali jasnom izražavanju ideje te riziku, pomaku, eksperimentu i očuđavanju u zamisli, kroju, boji i detalju. Težila je davanju nove, scenske kvalitete polazišnom materijalu postupcima njegove ručne obrade i dorade, „ecanja“, štampanja, oslikavanja ili bojenja, te njegovoj suigri sa scenskom rasvjetom. U kostim je unosila slikarske i plastične, kiparske elemente, ne uzmičući ni od senzualnosti i otkrivanja tijela, ni od prekrivanja cijeloga tijela kostimom i ornamentima.

Opus Ike Škomrlj obilježila je čvrsta i kontinuirana profesionalna povezanost s pojedinim redateljima i koreografima, no posebno se ističe njezino višedesetljetno umjetničko partnerstvo s kostimografkinjom Dianom Kosec Bourek s kojom je realizirala mnogo dramskih, opernih i baletnih kostimografija. Nesebično pak dijeleći znanje i iskustvo s mlađim umjetnicima kojima je bila i mentorica i kolegica i prijateljica (Ivana Bakal, Danica Dedijer, Doris Kristić, Željko Nosić, Dženisa Pecotić, Katarina Radošević Galić, Irena Sušac, Elvira Ulip…), izvršila je neprocjenjivo pedagoško djelovanje na polju obrazovanja hrvatskoga kostimografskoga kadra te je utjecala na cijelu plejadu hrvatskih kostimografa različitih naraštaja i autorskih profila i na taj način bitno pridonijela oblikovanju suvremene hrvatske kostimografije, ali i njezine budućnosti.

Njezin je rad višestruko prepoznat i tijekom godina ovjenčan većim brojem nagrada i priznanja, među kojima se posebno ističu Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (2004.) i Nagrada za životno djelo Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (2016.). Veliko priznanje iskazano joj je i uvrštavanjem njezinih radova u serijal knjiga posvećenih povijesti svjetske scenografije i kostimografije (World scenography, vol. II, 1990. – 2005., OISTAT, Taiwan 2014.) te njihovim izlaganjem na međunarodnoj izložbi svjetske kostimografije na mijeni 20. i 21. stoljeća (Varšava, 2018.), razotkrivajući Iku Škomrlj kao ravnopravnu dionicu palete najkreativnijih predstavnika struke na svjetskome planu, a njezin umjetnički opus kao samosvojan prilog raznovrsnosti i inovativnosti svjetske kazališne kostimografije. Rukopisom koji ju je činio uvijek protejski različitom i začudnom, ali i uvijek prepoznatljivo i beskompromisno svojom, Ika Škomrlj nesumnjivo je obilježila jednu kazališnu, a ne samo kostimografsku epohu.“