Još malo pa nestalo… Počelo je odavno, nedavno se nastavilo sa zatvaranjem malog kina Grič u Jurišićevoj, zadnjim danom svibnja ove godine najavljeno je zatvaranje velikog (po svim mjerilima) kina Europa… Osim odlaska u moderno opremljene multiplekse (koji su idealni za velike filmske blockbustere sa specijalnim efektima i 3D/4D tehnologijom, čestitke Cinestaru za proglašenje najboljim kinoprikazivačem u Europi u 2019.!), manja kina s dušom i programom usmjerenim na nezavisne suvremene filmove, festivalske, autorske i društveno angažirane filmove, stare klasike /povijest svjetske kinematografije i dokumentarce, čuvaju šarm prošlih vremena i stavljaju naglasak na kvalitetan filmski program.
Kino Europa
Kultno kino Europa broji zadnje dane u sadašnjem sastavu… Dobitnik nagrade za najbolji program za 2016. koju dodjeljuje Europa Cinemas – mreža 1078 kina u 664 gradova iz 41 europske države, vrti program još samo do kraja mjeseca. Trenutno je na programu Subverzivac, pa se do zatvaranja nastavlja program „Pogledajte dok možete“ – izbor najvećih prošlogodišnjih hitova. Najstarije zagrebačko kino izgradila je 1924./1925. obitelj Muller. Kroz povijest su se izmjenjivala imena Balkan – Palace, Balkan (u doba poduzeća Kinematografi osnovanog 1946. godine), a od početka devedesetih kino se zove Europa. Grad Zagreb ga je otkupio 2007. nakon uspješne akcije „Daj mi kino“ u kojem se zgrada sačuvala za filmske svrhe, a 2008. upravljanje je povjereno Zagreb Film Festivalu koji je uz redovni godišnji filmski program nezavisnih autorskih suvremenih filmova iz svih krajeva svijeta i ZFF-a, pružio gostoprimstvo i mnogim ostalim filmskim festivalima, manifestacijama i revijama. Zbog svega toga, a najbitnije zbog činjenice da je kino Europa tvrđava kulture u centru grada, mjesto gdje u kućnoj old school atmosferi možeš pogledati dobar film bez puno filozofije, osjetiti pozitivnu nostalgiju na najjače, na ulazu karte drapa najstariji kartodrapac u državi, iritirajuće glasne najave filmova nula bodova, dvorana na prvu još uvijek ima onaj neki miris iz djetinjstva gdje je moja generacija gledala ET-a, Gremline, BMX bandite, Karate Kida, Društvo mrtvih pjesnika i ostale klasike jednog prohujalog vremena, tuga pri privremenom oproštaju (nadam se ne onom konačnom) bit će poput prekida s prvom curom koja vas je uvela u tajne ljubljenja. Bolna i iskrena.
Kino Tuškanac
Povijesno bogata zgrada kina Tuškanac izgrađena je davne 1838. godine kao Gradska streljana koja je dogradnjom velike dvorane za priredbe postala centar građanskog društvenog i zabavnog života 19. stoljeća (kulturno okupljalište, veliki balovi, škola za ples, kazališna pozornica, koncerti). U dvadesetim godinama 20. stoljeća u zgradi se otvara nova kazališna dvorana za 300 posjetitelja – nova scena HNK na kojoj su u šest plodnih kazališnih godina djelovanja izvedene mnoge velike premijere onog doba. Nakon odlaska druge scene HNK u današnju Gavellu 1929. godine, dvorana se prenamjenjuje u kino. Za vrijeme NDH kino se zove Urania, a nakon WW2 postaje kino Sloboda. Sedamdesetih i osamdesetih kino živi svoje zlatno doba. Kao i pred većinom od čak dvadesetak plus zagrebačkih kina tih godina na Tuškancu gužve počinju od stepenica, a red za karte je debelo izvan blagajne u predvorju. Po karte valja doći sat vremena prije iako ni to nije garancija, jer tapkaroši imaju sva najbolja mjesta pa moraš k njima u pregovore (prvi red balkona je uvijek bio najskuplji). Kokičar na uglu trlja ruke i okreće novu rundu kokica. Svi oni koji su ostali bez karte pregledavaju program na zidu i kreću prema Jadranu, Kalniku, Cesarcu, SC-u, Lici… Valjda će tamo imati više sreće… Devedesetih kino mijenja ime u Tuškanac, kao i kod svih kina u sklopu Kinematografa dolazi do pada gledanosti, a onda početkom novog milenija Hrvatski filmski savez pokreće Filmske programe sa stranim i hrvatskim nacionalnim ciklusima, autorskim filmom, klasičnim filmovima velikana sedme umjetnosti, suvremenom filmskom proizvodnjom, arhivskim filmovima, dokumentarcima, kratkišima i ostalom produkcijom nekomercijalnih filmova koji se ne vrte u multipleksima. Takav program je i danas na repertoaru i osigurava gledanost uskog, ali vjernog profila publike.
Kinoteka
Utjehu zatvaranju kina Europa najlakše je naći u Kordunskoj u legendarnoj Kinoteci koja je svoja vrata ponovo otvorila prije 2 godine. Zgrada u kojoj se nalazi dvorana izgrađena je 1941. godine kada se počinju prikazivati filmovi (prvi naziv kina bio je Prosvjeta). Nakon WW2 kino preuzima Centar za film i filmsku kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba, od 1974. kinom se upravlja u suradnji s jugoslavenskom Kinotekom, a nakon Domovinskog rata na čelu kuće su Filmoteka 16 te Zagreb film. Epidemiji zatvaranja starih zagrebačkih kina početkom novog milenija nije se odsprijela ni Kinoteka – ključ je stavljen u bravu krajem 2005. godine. I onda neočekivano, iz vedra neba, prije dvije godine razveselila nas je vijest o ponovnom otvaranju kojemu se malo tko nadao! Kinoteka is alive! Od onda na programu se izmjenjuju ciklusi filmova velikih imena iz povijesti kinematografije, tjedni filmova poznatih nacionalnih kinematografija, domaća i strana filmska produkcija (obično samo jedna projekcija), opusi dokumentaraca i matineje crtića svaku subotu u 11h kao posveta odlično posjećenim nekadašnjim matinejama u Kinoteci u osamdesetima kada se za Disney naslove, Kralja Arthura, Lessi se vraća kući, Vlak u snijegu i ostale dječje hitove uvijek tražila karta više! Miris starih vremena (doslovno i preneseno) u Kinoteci je još izraženiji nego u Europi, to je ona ista stara dvorana koja je žuborila od dječjeg smijeha i komentara, to su oni stolci (nisu, novi su) koji su ispod imali zalijepljene naslage žvakaća, to je ono isto zvono koje obilježava početak predstave i kraj ulaska publike (teška pozitiva old school). Dobro došli u vremeplov!
Dokukino KIC
Kino specijalizirano samo za dokumentarce otvoreno je u sklopu KIC-a u Preradovićevoj 1993. godine kao kino Hollywood. Na repertoaru je imalo klasičan kino program aktualnih komercijalnih filmova kao i većina kina u Zagrebu u to doba. Prestaje s radom 1998., a 2000. godine se ponovo otvara kao KIC ART KINO s programom (kao što sam naziv govori) orijentiranim na art neameričku produkciju nekomercijalnih, festivalskih dugometražnih, kratkih, dokumentarnih i animiranih filmova plus razna gostovanja, tribine, specijalne projekcije, predstavljanja autora i razgovore s filmašima. Od 2009. godine nakon kratkog pokušaja puštanja korijenja dokumentarnog kina u Katančićevoj (Croatia film), dvorana u KIC-u postaje centar dokumentarnih filmova pod nazivom Dokukino. Redovne projekcije vikendom (i ponekad preko tjedna) zagrebačkoj publici osiguravaju uvid u svjetske trendove na recentnoj dokumentarnoj sceni. Intimno ugodna atmosfera kina sa 60 sjedala, gdje skoro pa „svi znaju sve“ prava je neformalna urbana intelektualna oaza gdje je sve opušteno i cool. Cuga u KIC-u prije ili poslije projekcije je pod must, a razgovori, predavanja i posebni programi kvalitetni i bogati. Kokice, sok ili pivo u vlastitom aranžmanu, reklama i najava nema, bianco ulaznice kao za sindikalni grah na Sljemenu osamdesetih, mainstream ne stanuje ovdje.
MSU kino (Art-kino Metropolis)
Od 2010. godine u novoj svježoj modernoj dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti djeluje Art-kino Metropolis koje svi zovu kino MSU (idemo u kino u MSU?). Na programu su umjetnički vrijedni domaći, europski i američki nezavisni igrani filmovi selektirani s najpoznatijih svjetskih filmskih festivala i art kina, kao i kvalitetni dječji filmovi novije produkcije. Član su lanca Europa Cinemas od 2013. godine, a program se realizira u suradnji s kulturnim klubom iz Zagreba. Filmovi na repertoaru kina MSU su često bili oni isti koji su igrali u kino Europa, pa će sada ovisno o razvoju situacije u Varšavskoj, kino MSU postati vrijedan izvor deficitarnih kvalitetnih filmova novijeg datuma. Dvorana ima više od 200 mjesta, još uvijek zrači kao friška, totalno moderna, s najnovijom projekcijskom opremom i moćnim Dolby ozvučenjem, strma, prpošna, unošenje vlastite food/drink zanimacije dopušteno, nema gužve, komotno, s potencijalom, baca na dvorane multipleksa, ali je ipak svoja, arty s dušom. Kroz par godina kino MSU bi se moglo profilirati kao jedna od perjanica kvalitetnog filmskog programa u gradu. Možete u kladari staviti koju kunu na to.
