PET+: Recept za (ne)sreću na leđima jednog magarca

Autor:
Mihaela Homjak (PET+)

Na radionici meditacije na kojoj sam sudjelovala čula sam fantastičnu priču.

Čovjek je krenuo na put zajedno sa svojim sinom i magarcem. Otac i sin su hodali, a magarac je kaskao za njima noseći teret. Ubrzo su stigli do jednog sela gdje je okupljena svjetina počela vikati i smijati se dvojici koji hodaju umjesto da jašu na magarcu. Otac je tiho rekao: “Vidiš, sine, ljudi imaju pravo. Glupo je da  hodamo pokraj živog i zdravog magarca. Popet ću se na njega.”

I tako se otac popeo na magarca i oni su krenuli dalje. Kad su došli do drugog sela, seljaci su se mrštili: “Sebična li starca! Sjeo je na magarca a mlado, nejako dijete mora hodati kraj njega!” Otac je čuo riječi okupljenih i šapnuo je sinu: “Ljudi imaju pravo. Možda će biti bolje da ti sjedneš na njega, a ja ću hodati pokraj tebe.”

Tako su došli i do trećeg sela, a ljudi opet nisu bili zadovoljni. Počeli su dovikivati: “Sramota da dijete jaše na magarcu, a jadan umoran i star čovjek mora hodati pokraj njega!” Otac je bio zbunjen tim riječima i dosjetio se da bi bilo najbolje da obojica sjednu na magarca.

Na taj su način dojahali do četvrtog sela, gdje su ih dočekali seljaci koji su im prijetili da će ih prijaviti i kazniti zbog zlostavljanja jadne životinje koja mora tegliti dvojicu ljudi i teret.

Pouka te priče snažno me dotaknula. Zaista nije moguće zadovoljiti sva očekivanja koja drugi imaju od nas i ako to pokušavamo, nikad nećemo spoznati svoje istinske želje i potrebe. Ali u priči je skrivena još jedna poanta – ne možemo otkriti tko smo ako nam ljudi oko nas služe kao jedina ogledala da bismo upoznali sebe.

U istraživanjima se pokazalo da je samopoštovanje žena krhkije i ovisnije o vanjskim uvjetima kao što su izgled i odnosi s drugima nego samopoštovanje muškaraca. I sama bih se, posebno dok sam odrastala, sasvim lijepo uklopila u te okvire. Ponekad sam sama sebi bila dobra, a ponekad nisam. To je ovisilo o tome je li me pogledao dečko koji mi se sviđa, jesam li dobila peticu i na koji je način poznanica razgovarala sa mnom. Osmijeh koji mi je uputila prijateljica značio je da sam pozitivna, simpatična, dobra. Svađa s prijateljem ili hladan ton značio je da sam nešto zabrljala i da sam loša. Da bih vidjela tko sam, gledala sam se u zrcala drugih ljudi. Nije ni čudo da su mi obrisi bili nejasni i da su se stalno mijenjali.

Poput stanovnika različitih sela iz priče, mišljenja i želje ljudi oko nas neprestano se mijenjaju. Mislim da pravi izazov nije sve ih zadovoljiti, već imati hrabrosti biti ono što jesmo. Osobe koje to uspijevaju za mene imaju “ono nešto” čime zrače. A tada nije bitno kako izgledaju, čime se bave ni sviđaju li se svima oko sebe. One imaju hrabrosti skinuti maske i iskreno se pokazati pred ljudima.  Kao što bi rekla Samantha, vrckava junakinja serije Seks i grad: “Prvo me upoznaj onakvu kakva zaista jesam, a onda me mrzi ako želiš.” Mislim da bi Samantha, da je bila u našoj priči, mogla na svojim leđima nositi magarca skupa s teretom  i na komentare drugih ljudi samo odmahnuti rukom.

I sama sam se pitala kako izgraditi samopoštovanje na zdravim, stabilnim, unutarnjim temeljima?

Mislim da je ključ u razbijanju negativnih vjerovanja da ne vrijedim ako nisam naj (u zagradu ubaciti bilo koji komparativ pridjeva koji nam je važan – bolja, ljepša, pametnija, uspješnija, zanimljivija, popularnija). Tužno je da nas nisu od malena učili da smo vrijedni i prekrasni upravo takvi kakvi jesmo. Ne trebam biti sve ranije nabrojano da bih bila sretna i prihvaćena od strane sebe i drugih.  Trebam samo biti NAJ-JA!

Danas svoj obris u ogledalima drugih ljudi učim koristiti samo kao inspiraciju za rad na sebi. I to tek nakon što ih usporedim s vlastitim ogledalom – svojim osjećajima. Ne želim više biti poput glavnih junaka naše priče. Mislim da je život predragocjen da bih energiju trošila na pogrešne ciljeve – a oblikovati se prema željama drugih  svakako je jedan od njih.